Piše: Silvija Stanić, dipl.psih.univ.spec.iur

Ovih dana svjedočimo smanjenju krize uzrokovane pandemijom korona virusa, ušli smo u fazu popuštanja restriktivnih mjera kretanja i okupljanja i čini se kako idemo u smjeru kojem smo se nadali svih ovih dana u izolaciji od okoline. A činjenica jest da smo punih mjesec i pol dana živjeli u krugu ukućana, većina nas je radila od kuće, većina djece i dalje ostaje u školi na daljinu. Preko noći smo ostali bez života na kakav smo navikli, ostali smo bez mogućnosti koje nikad nismo dovodili u pitanje, sve je postalo online, uglavnom sve životne aktivnosti dešavale su se iz jedne prostorije.

Mnoge je iznenadilo kako smo se od danas do sutra uspjeli priviknuti na potpuno novi način života. I da ne bi bilo prejednostavno, netom po uvođenju mjera zabrane rada i okupljanja, stanovnike Zagreba zadesio je i jedan od najjačih potresa u novijoj povijesti. Potres, koji je donio puno štete, koji je nažalost mnogima oduzeo domove, koji je ostavio vidljive ožiljke u centru grada i podsjetio nas kako ništa nije pod kontrolom i stavio pečat na ionako uzdrmanu sliku trenutka u kojem živimo. U samo tjedan dana suočili smo se dakle s dvije vrlo stresne situacije koje su zahtijevale iznimne psihološke resurse suočavanja i prilagodbe. Možemo reći da smo doživjeli dvostruku psihološku traumu koju definiramo kao situaciju u kojoj doživljavamo ugrozu života, zdravlja ili integriteta, bilo vlastitu bilo kod bliskih osoba. Reakcije s kojima se većina suočila uključivale su tjeskobu, apatiju, nesanicu i sl. I premda se većina ljudi uspješno naviknula na stres i prilagodila situaciji, s vremenom se pojavio i psihološki zamor.

Sada kada pogledamo cijelu sliku i zaključimo da je teži dio iza nas, zašto nam je sada tako teško vratiti se „u normalu“. Prije svega, koliko god se situacija vraćala „u normalu“, jasno nam je da to nije život na kakav smo navikli, da to nije povratak na staro. Neizvjesnost od onog što slijedi, zabrinutost zbog ekonomskih posljedica, nemogućnost planiranja stvari koje nas vesele poput godišnjeg odmora, strah da bi se cijela situacija mogla ponoviti doista mogu djelovati demotivirajuće.

I doista, neki se ovih dana susreću s nedostatkom motivacije, boje se povratka na posao, boje se povratka među ljude. Od nas se u posljednjih mjesec i pol dana očekivala iznimna fleksibilnost, da u potpunosti promijenimo način života, a sada se očekuje da se s istom fleksibilnošću vratimo na staro. Dobar dio naših psiholoških resursa uložili smo prilikom ulaska u život socijalne distance, a učinci potresa dodatno su pojačali naša ulaganja. Čini se kako su nam zalihe psiholoških snaga iscrpljene i kako je teško odjednom nastaviti dalje. Ako osjećate teškoće oko prilagodbe na novu situaciju, prije svega ne zaboravite da je to sasvim očekivano. Sjetite se da ste uspješno savladali prilagodbu na uvjete kakve nismo mogli ni zamisliti. Dozvolite si polaganu i postupnu prilagodbu na izlazak iz kuće, na ostvarivanje socijalnih kontakata i ne očekujte od sebe da se preko noći vratite istom životu kakav ste živjeli prije. Nakon ovakvih stresnih i traumatskih događaja nema povratka na staro, što ne znači nužno da će budućnost biti lošija. Može biti i bolja, samo budite blagi prema sebi i dozvolite si da taj proces traje onoliko koliko nam je potrebno. Uz mjere opreza i odgovornost u socijalnim odnosima koja postaje imperativom vremena u kojem živimo, trebat će vremena da se prilagodimo, opustimo i ponovno pronađemo lakoću i radost u svakodnevici.