Elektroničko nasilje ili cyberbullying je agresivno ponašanje koje uključuje višekratno slanje uvredljivih i prijetećih poruka (sms, e-mail, instant messaging i sl.), fotografija ili video materijala s namjerom da se nekoga povrijedi, uvrijedi, ponizi, zastraši. Provodi se putem interneta i/ili mobitela. Istraživanje koje je UR „Korak po korak“ provela 2014. pokazalo je da se gotovo sva djeca i mladi svakodnevno služe računalom, mobitelom i internetom te su prisutni na društvenim mrežama, a većina ima iskustva s elektroničkim nasiljem.

 

● 98% mladih ima pristup internetu;

● 96% ima profil na Facebook-u;

● u prosjeku poznaju svega 30% od ukupnog broja Facebook prijatelja što povećava mogućnost da ih netko seksualno uznemirava i/ili podvodi;

● 82% mladih procjenjuje da se gotovo svim mladima (oba spola) dogodilo da ih je netko vrijeđao;

● 35% da ih je netko seksualno uznemiravao putem interneta;

● 60% srednjoškolaca navodi da roditelji ne nadziru njihove aktivnosti na internetu niti im ograničavaju vrijeme provedeno na internetu;

● 44% srednjoškolaca kaže da roditelji nikada ne razgovaraju s njima o onome što rade na internetu;

● 79% ispitanih roditelja kaže da gotovo nikad ne razgovaraju sa svojim djetetom o onome što ono radi na računalu i internetu;

● 92% ispitanika gotovo nikad ne traži da im dijete pokaže što radi na Facebooku i drugim društvenim mrežama.

Ovi rezultati upozoravaju na to da velik dio roditelja ne razumije razinu rizika od nasilja na društvenim mrežama i internetu kao ni posljedice nasilja. 

Stari problem u novom pakiranju

Iako se elektroničko nasilje od “klasičnog” nasilja nad i među djecom i mladima razlikuje prvenstveno u načinu na koji se provodi,  uzroci i posljedice su slični. Pokazalo se da većina osoba koje vrše elektroničko nasilje, vrše i “klasično” nasilje, a žrtve obično imaju iskustva s obje vrste nasilja.

Ovdje navodimo neke od karakteristika elektroničkog nasilja:

● elektroničko nasilje se ne događa licem lice, nema fizičkog kontakta i ne ostavlja vidljive tragove (poput modrica) stoga ga je teže uočiti, ali i dokazati - zato je važno da žrtva ne obriše poruke koje je dobila jer su one dokazni materijal;

● elektroničko nasilje, za razliku od fizičkog, gdje je cilj nanošenje fizičke ozljede, cilja i narušava ugled žrtve i njezino dostojanstvo na način da o žrtvi širi glasine, objavljuje omalovažavajuće, ponižavajuće komentare, fotografije,  audio-video materijal ili javno prijeti

● broj ljudi koji mogu vidjeti uvredljivu poruku, fotografiju ili video je neograničen (zbog čega se žrtva još gore osjeća);

● teško se zaustavlja jer se uvredljiv sadržaj ne može lako ukloniti - kaže se “jednom na internetu - uvijek na internetu” - dugo nakon incidenta (objavljivanja uvredljivog sadržaja) sadržaj je i dalje dostupan, žrtva nikada ne zna koliko će još ljudi vidjeti sadržaj, kao ni hoće li ga netko ponovno objaviti. Sve to doprinosi osjećaju bespomoćnosti i tjeskobe, uzrokuje psihičku bol i dugoročno može narušiti mentalno zdravlje;

● iako nema fizičkih ozljeda, žrtve elektroničkog nasilja izjavljuju da neugodne poruke i objavljivanje uvredljivih fotografija i video sadržaja ima izuzetno teške posljedice po njihovo samopoštovanje i samopouzdanje te po mentalno zdravlje. Uočena je visoka stopa depresije i tjeskobe, čak viša nego kod klasičnog nasilja. Simptomi su i promjene raspoloženja, teškoće sa spavanjem, tjeskoba, depresija, izbjegavanje škole ili vannastavnih aktivnosti.  Zabilježeni su i slučajevi samoubojstava kod tinejdžera;

● elektroničko nasilje nikada ne staje, ne postoji sigurno mjesto, jer se elektroničko nasilje može odvijati 24 sata dnevno, čak i kada su mobiteli ili računala ugašeni - poruke svejedno stižu;

● iako statistika pokazuje da većina žrtva poznaje počinitelja, počinitelj se može skrivati iza pseudonima pa žrtva ne zna tko ju napada čime se pojačava osjećaj bespomoćnosti kod žrtve. Važno je znati da na internetu nema stvarne anonimnosti i da policija može ući u trag napadaču, ukoliko žrtva prijavi zlostavljanje i sačuva dokazni materijal (poruke, slike i sl.);

● statistika ukazuje na to da žrtve elektroničkog nasilja rjeđe prijavljuju nasilje nego žrtve fizičkog nasilja. Mogući razlog jest (pogrešna) percepcija elektroničkog nasilja kao manje ozbiljnog od fizičkog nasilja;

● budući da se ne događa licem u licem, izostaje empatija počinitelja jer ne vidi reakciju žrtve (ne vidi suze, ne vidi strah) i u nekim slučajevima nije svjestan koliko štete nanosi žrtvi. To ne znači da počinitelj nije odgovoran za svoje ponašanje, već da je dio okrutnosti moguće objasniti kroz izostanak povratne informacije o tome koliko je “daleko otišao”.

 

Što mogu roditelji?

Roditelj je ključna figura u prevenciji elektroničkog nasilja jer se ono najčešće događa kada je dijete kod kuće i roditelj je prva odrasla osoba koja ima priliku uočiti nasilje. Kako bi se elektroničko nasilje zaustavilo važno je da dijete ima povjerenja u roditelja i obrati mu se za pomoć, a roditelj tada treba ispravno reagirati.

Područje interneta, društvenih mreža i mobilnih aplikacija vjerojatno jedino područje ljudskog djelovanja u kojoj su djeca i mladi bolje informirani i bolje se njima služe od odraslih, odnosno vlastitih roditelja. Tinejdžeri su toga svjesni, a jedan od razloga zašto ne traže pomoć od roditelja kada je u pitanju elektroničko nasilje krije se u tome da ne vjeruju da im roditelji mogu pomoći niti razumjeti problem jer roditelji ne poznaju dovoljno dobro cyber prostor. Osim toga tu je i bojazan da će im roditelji zabraniti pristup internetu ili da će u priču uključiti druge ljude i tako pogoršati situaciju. Istraživanja s roditeljima potvrđuju ovu tezu jer roditelji i sami kažu da bi djetetu vjerojatno zabranili pristup internetu, što je kontraproduktivno jer poruke neće prestati pristizati samo zato što je kompjuter ili mobitel ugašen, a dijete će se još i više brinuti zamišljajući mogući sadržaj poruka. Dijete mora imati povjerenja da mu roditelj neće oduzeti elektroničku opremu i ograničiti ili zabraniti pristup internetu, jer se u protivnom neće povjeriti.

Društvene mreže, instant messaging aplikacije i ostali online komunikacijski kanali su djeci i mladima sastavan i važan dio društvenog života i razvoja identiteta. Pogrešno je umanjivati značaj koji ovaj oblik socijalizacije ima u odrastanju današnje djece i mladeži. Osim toga, korištenje interneta i informatičke opreme sastavan je dio profesionalnih kompetencija i neizbježan dio života svakog čovjeka u modernom društvu. Ne treba zaboraviti da nasilje ne vrši tehnologija, već ljudi. Oduzimanjem mobitela se ne rješava problem, kao što se zabranom odlaska u školu ne bi riješio problem nasilja na školskom igralištu. Štoviše, pokazalo se da dijete koje je nedovoljno izloženo internetu, zbog nedostatka iskustva postaje još ranjivije.

Roditeljima se preporuča da nadziru i razgovaraju s djetetom o onome što ono na internetu radi. Prilikom nadziranja i (ne)ograničavanja vremena koje dijete provodi na internetu te nadziranja onoga što dijete na internetu radi treba uzeti  u obzir dob djeteta. Facebook, Twitter i YouTube zahtijevaju da njihovi korisnici imaju navršenih najmanje 13 godina (jer tako propisuje američki zakon). Djeca mlađa od 13 godina često lažu o svojoj dobi i tako ipak otvaraju profil na spomenutim servisima. Kada je u pitanju dijete mlađe školske dobi, preporuča se staviti računalo u dnevnu sobu gdje roditelj može s vremena na vrijeme “baciti pogled” na ekran. Iako je ovo dobra strategija, nikako nije dovoljna jer nije moguće stalno nadzirati dijete i osim toga, internet nije dostupan samo na kompjuteru nego i na mobitelu, a elektroničko nasilje je moguće vršiti i bez interneta putem sms poruka. Ukratko, nije moguće imati potpunu kontrolu. Zato je važno osnažiti dijete  kako bi se samo znalo zaštiti, prepoznati nasilje i što je izuzetno važno - kako bi osjećalo da o tome s roditeljem može otvoreno razgovarati.

Roditeljima se također preporuča da i sami otvore profil na društvenoj mreži kako bi se s njima upoznali i naučili koristiti. Naime, vjerojatnost da se dijete ili mlada osoba povjeri roditelju tim je veća što je roditelj, iz perspektive djeteta, kompetentniji u snalaženju na internetu i društvenim mrežama. I obrnuto, ukoliko dijete misli da se roditelj nedovoljno dobro služi internetom i da ne razumije što se zapravo događa na društvenim mrežama, manja je vjerojatnost da će ozbiljno shvatiti roditeljski savjet, odnosno, smatrat će da roditelj pretjeruje s brigom i upozorenjima.

Roditelji mogu djecu zamoliti da im pokažu i nauče ih kako funkcioniraju društvene mreže. Dijete će se, kada se nađe u ulozi učitelja osjećati važno i odraslo, što je odlična prilika za razgovor s djetetom o onome što se na internetu događa. Roditelj dijete podučava pravilima ponašanja - ono što nije prihvatljivo na igralištu ili ulici nije prihvatljivo ni na internetu. Međusobno poštovanje i uvažavanje temelj su svakog odnosa - online ili offline.

Roditelj  treba reagirati i ako je njegovo dijete žrtva i ako je počinitelj elektroničkog nasilja. Ukoliko je dijete počinilo elektroničko nasilje treba sa njime razgovarati o tome zašto je to loše, kakav efekt ima na žrtvu i upozoriti na protuzakonitost tog čina.

Djeci žrtvama elektroničkog nasilja savjetuje se neka nikako ne uzvraćaju istom mjerom jer time samo pogoršavaju situaciju, nego neka blokiraju osobu koja ih vrijeđa. Primljene poruke ili slike treba sačuvati kao dokaz i zatražiti pomoć od roditelja ili neke druge odrasle osobe od povjerenja. Nikako ne treba podcjenjivati opasnost od elektroničkog nasilja.