Većinu roditelja danas muče različiti strahovi vezano za njihovu djecu. Mogućnost da bude zlostavljano svakako je jedan od njih. Želite li stvarno pomoći da djeca ne postanu žrtve zlostavljanja, strahove treba preokrenuti u akciju. Jednostavan ali vjerojatno najvažniji način jest komunikacija i razgovor s djecom koji treba započeti od njihove rane dobi i nastaviti sve vrijeme njihova odrastanja.

Roditelji koji ohrabruju komunikaciju, uzor su svojoj djeci te je vjerojatnije da će odgojiti snažne i samopouzdane osobe. Razgovor s djetetom o zlostavljanju, osobito seksualnom zlostavljanju, mnoge roditelje jako plaši. Mame i tate boje se da će uplašiti svoju djecu, povrijediti njihovu nevinost i povjerenje. No, uskraćujući im prave informacije, otežavaju djeci prepoznavanje opasnosti i snalaženje u opasnim situacijama. Premda je taj strah razumljiv, on nije realno utemeljen. Postoje brojni načini kako roditelji mogu razgovarati s djecom, čak i s vrlo malom, koji će potaknuti osjećaje sigurnosti i samopouzdanja a ne straha i nepovjerenja.

Kada i gdje?

Važno je pronaći pravo vrijeme i mjesto za razgovor s djecom o zlostavljanju i njegovom sprječavanju. Mnogi roditelji, saznavši iz medija ili od drugih za neki zastrašujući slučaj zlostavljanja, preplavljeni vlastitim strahom i uz najozbiljniji mogući izraz lica, odlučuju započeti takav razgovor. Iako ovaj pristup nije uvijek štetan, on svakako nije najbolji način da djeci pomognemo naučiti strategije sprječavanja zlostavljanja. Razgovor o sprječavanju zlostavljanja treba biti uključen u svakodnevne životne situacije. Pedagozi to zovu trenuci za poučavanje. Roditelji mogu započeti kratki razgovor o zlostavljanju koristeći crtiće i druge dječje TV-emisije. Trebaju naglasiti djeci da nije u redu udariti nekoga i da sva djeca imaju pravo biti sigurna te da ih niti odrasli niti druga djeca ne smiju ozlijediti. To je prva lekcija koju djeca moraju naučiti. Situacije kad je u školi ili susjedstvu netko zlostavljan, ili priče koje djeca čitaju, također sadrže prilike za razgovor o sprječavanju zlostavljanja. Kako djeca rastu, postaju sve neovisnija u svojim aktivnostima, što pruža mnogo pogodnih trenutaka za osnaživanje njihovih sigurnosnih vještina. Na primjer, kad je dijete dovoljno veliko da može voziti bicikl ili samo otići u knjižnicu, to su dobre prilike za razgovor o sigurnosti. 

Pronaći prave riječi

Roditelje može brinuti da će u razgovoru o sigurnosnim vještinama morati koristiti velike i zastrašujuće riječi. Zapravo, istina je posve suprotna. Trebalo bi birati riječi s niskim kvocijentom straha. Na primjer, mnogo je manje zastrašujuće za dijete razgovarati o tome kako ostati siguran nego o opasnom strancu. Mnogim je roditeljima ugodnije koristiti riječi poput prihvatljivo i neprihvatljivo dodirivanje nego silovanje ili seksualno zlostavljanje, jer to podrazumijeva znatno širi opseg zlostavljačkih aktivnosti a ne samo jednu. Prije nego započnu razgovor s djecom, roditelji bi trebali sjesti i dogovoriti se koje će riječi koristiti. U obitelji gdje su prisutna oba roditelja tako se postiže dosljednost i eliminira osjećaj zbunjenosti. Roditelji trebaju poučavati djecu ispravnim izrazima za dijelove tijela. Ako djeca osjete da se roditelji osjećaju neugodno kad koriste izraze poput penis, vulva, stražnjica, anus i dr., i njima će ih biti neugodno izgovarati. Nažalost, djeca trebaju te riječi da bi opisala zlostavljanje. Mnoga zlostavljana djeca izjavila su da nisu rekla roditeljima o zlostavljanju jer nisu imala riječi za to što im se dogodilo.