Kad smo odrastali, naši roditelji su nam govorili da ne uzimamo nikakve poklone od nepoznatih osoba, i to je bio kraj lekcije o sprječavanju zlostavljanja. Jedna od najraširenijih zabluda o seksualnom zlostavljanju djece je ona da su zlostavljači djeci nepoznate osobe, i to "lica s potjernice". No, statistike su neumoljive: u velikoj većini slučajeva (oko 85%) počinitelji zlostavljanja su osobe koje djeca poznaju i vjeruju im! Često su to članovi obitelji, voditelji raznih aktivnosti za djecu ili druge odrasle osobe s kojima su djeca razvila jake veze. Većina seksualnih zlostavljača su osobe normalnog izgleda i ponašanja. Glavna taktika im je obrađivanje djece, a vrlo često i njihovih roditelja, kako bi zadobili povjerenje, svidjeli se i bili prihvaćeni.

Dječju šutnju osiguravaju na različite načine – od poklona, povlastica, tajnovitosti do prijetnji, emocionalnog ucjenjivanja i/ili nasilja. Djeci treba jasno reći što je odraslima u kontaktu s djecom dopušteno a što ne, da vjeruju ranim signalima upozorenja koje im šalje tijelo u situaciji osobne ugroženosti (lupanje srca, klecanje koljena, "leptirići" u trbuhu), da u takvim situacijama imaju pravo reći NE, otići i reći nekome. Važno je pomoći im da uvide kako reći nekome i tražiti pomoć nije tužakanje već briga o svojoj sigurnosti.