Općenito govoreći, rezultati potvrđuju ono što su roditelji i dobri učitelji oduvijek intuitivno znali: važnost dobre prenatalne brige; topli i ljubavlju ispunjeni odnosi djeteta s odraslima te pozitivna, dobno odgovarajuća stimulacija od rođenja. To su činitelji koji dovode do stvarnih razlika u razvoju djece. Iako se već mnogo više zna o kompleksnosti mozga u razvoju, o tome kako mozak uči, mnogi eksperti za to područje drže da smo tek na početku premošćivanja velikog ponora između neuroznanosti i obrazovanja.

 

Danas je svakako jedno od najintrigantnijih pitanja:  Kako razvijati programe za djecu koji su kompatibilni s načinom na koji mozak funkcionira, uči? I premda učenje kompatibilno mozgu nije panaceja, odgovor na ovo pitanje sasvim sigurno će dati neke važne smjernice. Neki čak drže da će primjena važnih spoznaja istraživanja o mozgu dovesti do prave revolucije u području odgoja i obrazovanja djece, od promjene strategija poučavanja, uređenja okruženja za učenje, pristupa disciplini, promjene vremena polaska u školu, ocjenjivanja, korištenja tehnologije čak do načina na koji pristupamo umjetničkom i tjelesnom odgoju.
Ne tako davno neuroznanstvenici su vjerovali da geni s kojima smo rođeni determiniraju strukturu našeg mozga. Držali su da ta fiksna struktura determinira način na koji se razvijamo i reagiramo na ono što nas okružuje. Ali suvremena istraživanja o mozgu, potaknuta novim tehnologijama, opovrgavaju ovo stajalište. Hereditet određuje bazični broj neurona s kojim se djeca rađaju i njihov početni raspored, ali to je jedino okvir. Dječja okolina ima ogroman utjecaj na to kako će se postaviti moždani krugovi. Priroda i njega zajedno - ne priroda ili  njega sami - determiniraju ishod našeg života.
Kad se dijete rodi, mozak producira trilijune neurona i sinapsi više nego ćemo ih trebati. Pozitivna interakcija s brižnim odraslima stimulira intenzivno dječji mozak, uzrokujući da sinapse rastu i da postojeće veze jačaju. Sinapse u dječjem mozgu koje se koriste tendiraju k tome da postanu trajno utvrđene. Ako dijete prima slabu stimulaciju postojeće sinapse neće se razvijati, već će postepeno nestati. Tako su prvi mjeseci i godine života važniji nego su to znanstvenici ranije mislili.
Kad nježno privijamo svoju bebu, pričamo joj ili pjevamo, doprinosimo neizmjerno razvoju njezinog mozga. Topla, svakodnevna interakcija s našom bebom ili malim djetetom pomaže im mnogo više nego smo to dosad mislili u pripremi za učenje kroz čitav život. Tijekom prvih godina mozak ima najveći kapacitet za promjenu. Neuralna plastičnost, sposobnost mozga da se prilagođava iskustvu, potvrđuje da rana stimulacija postavlja pozornicu za to kako će dijete nastaviti učiti i kakve će interakcije s drugima imati kroz život. Kako to znamo?
Istražujući tjelesne sustave „osjetljive na stres“ znanstvenici su pokazali kako vanjsko iskustvo oblikuje dječji mozak u razvoju. Jedan takav sustav aktivira se kad je dijete suočeno s fizičkom ili emocionalnom traumom. Njegova aktivacija  dovodi do stvaranja hormona cortisola, čija visoka razina u krvi uzrokuje smrt moždanih stanica i smanjenje veza između moždanih stanica u određenim dijelovima mozga. Istraživanja na odraslima koji su bili izloženi kroničnoj ili intenzivnoj aktivaciji sustava koji producira Cortisol pokazuju smanjivanje moždanih regija koje su bitne za učenje i pamćenje. Očigledno, postoji veza između fizičke ili emocionalne traume i dugoročnih oštećenja  učenja i razvoja. No, priroda se i ovdje pobrinula za izlaze. Dokazano je da se kroz jaku privrženost između djece i onih koji o njima brinu ovi negativni efekti mnogo brže izgube (mjerenje količine cortisola u dječjoj slini.
jeca koja su emocionalno zapuštena ili odbačena ne samo što mnogo češće imaju poteškoća u učenju, već isto tako i u doživljavanju  empatije, privrženosti i općenito izražavanju emocija.

Ključni čimbenici koji utječu na razvoj mozga i kasnija obrazovna postignuća su:

  • kvalitetna hrana
  • ljubav i podrška okoline
  • vježbanje, uporaba onog što se uči
  • povratna informacija djetetu o tome kako uči
  • izazovi (rješavanje problema, poticanje kritičkog mišljenja, složene aktivnosti) i umjetnički poticaji (glazba, likovni, čitanje)
  • geni

Zahvaljujući istraživanjima o mozgu, znatno je unaprijeđeno i naše razumijevanje kritičnih perioda kod djece kada se zbiva neko specifično učenje, što je od izuzetnog značenja za one koji brinu o politici obrazovanja, kao i radu s roditeljima na povećanju njihovog znanja o odgoju djece. Studije pokazuju npr. da je najbolje vrijeme za početak glazbenog obrazovanja između 3. i 10. godine. Vrlo ga je malo profesionalnih glazbenika započelo nakon te dobi. Glazba je, izgleda, povezana sa prostornom organizacijom, pa pružanje prilike djeci da sviraju neki instrument i korištenje osnovnog glazbenog obrazovanja tako da se potakne interes, pružaju mnogo više od naklonosti muzici. Ili drugi primjer: Znanstvenici znaju da se jezik najlakše stječe tijekom prve dekade života. Djeca ispod 6 mjeseci odgovaraju s jednakim interesom na zvukove svih jezika, ali uskoro razvijaju posebnu osjetljivost prema zvukovima jezika koji najčešće čuju. U mozgu jačaju „krugovi“ za zvukove tipične za materinski jezik, a slabe za ostale. Tako se mozak beba u Japanu počinje razvijati drugačije od mozga beba u Hrvatskoj. Ove perceptivne mape izgleda da su odgovorne za povećane teškoće koje odrasli imaju u usvajanju novih jezika. Stalno izlaganje beba riječima jasno pomaže mozgu izgraditi neuralne krugove koji im olakšavaju kasnije učenje sve novih i novih riječi. Zato je i učenje drugog jezika olakšano ako se događa u prvoj dekadi života. Naravno, savladavanje drugog jezika moguće je i poslije, ali kritični period za lakše učenje je prošao.

Neuroznanstvenici ne preporučuju dril djece, već primjenu razvojno primjerenih postupaka. Djeca najlakše uče u kontekstu svakodnevnih interakcija s odraslima i drugom djecom koje za njih imaju značenje.
Tako sada i neuroznanost podupire ono što se oduvijek intuitivno znalo: obogaćena obiteljska i institucionalna (jaslice, vrtić, škola) sredina može najviše pomoći u razvoju mentalnih kapaciteta djece.
Također znamo da interkcija s djecom koja počiva na razumijevanju njihovog razvoja pomaže da se dječje potrebe zadovoljavaju na višoj razini od samo dovoljne, adekvatne.
U razvijenim zemljama postoji snažna inicijativa da se vodi fleksibilna politika što se tiče radnog vremena roditelja, kako bi se djeci u najosjetljivijem periodu njihova razvoja osigurala roditeljska prisutnost i kvalitetna briga.

Je li prekasno za djecu razvijati kognitivne vještine nakon ranih godina?
Iako su znanstvenici potvrdili značenje najranijih godina, ljudski se razvitak zbiva cijelog života. Neće možda biti tako lako naučiti drugi jezik u dobi od 50 godina, ali je učenje novih vještina uvijek moguće. Kontekst koji ima značenje i želja da se razviju nove vještine čine učenje mogućim, iako ne više tako lakim, u bilo kojoj dobi.
Značenje rezultata novih istraživanja je, između ostalog, u tome da osvijestimo i iskoristimo prednost  kritičnih perioda s kojima nas je priroda obdarila za učenje kada je ono najlakše. Nadalje, potvrđena je teorija o tome da se učenje mora odvijati u kontekstu koji ima značenje za dijete i u okolini prožetoj naklonošću i podrškom.

Ključ za podupiranje dječjeg učenja je i shvaćanje da djeci treba ponuditi takav raspon stimulacije, koji će im biti dostatan i koji mogu podnijeti. Prije nego krenu na nove vještine, moraju imati dovoljno vremena da vježbaju i potpuno ovladaju onim što upravo uče. Roditelji i učitelji koji sile djecu na preteške zadatke ili im ne ostavljaju dovoljno vremena čine isto toliko štete kao i oni koji djecu uopće ne stimuliraju. Istraživači preporučuju: BUDITE STROGI, ALI BUDITE I SVJESNI RANIH ZNAKOVA PREOPTEREĆENOSTI!

Poštivati dijete kao ljudsko biće i koristiti zdrav razum u određivanju kad uživa u učenju, a kad pruža otpor.

Između rezultata istraživanja i današnje obrazovne prakse brojni su konflikti:

  • Premda znamo da je razvoj kapaciteta za učenje najintenzivniji prvih godina, djeca u toj dobi primaju najmanje pažnje iz “svijeta obrazovanja”.
  • Premda znamo da interaktivna okolina bitno obogaćuje razvoj, o djeci često brine osoblje koje je potplaćeno, bez dovoljnog obrazovanja iz područja ranog djetinjstva i razvoja mozga i odgovorno  za prevelik broj djece u grupi ili razredu.
  • Premda se neki štetni efekti mogu poništiti ili spriječiti uz mnogo manje ulaganja nego što će kasnije biti potrebno za njihovo ublažavanje ili uklanjanje, obrazovni sistem u pravilu čeka da djeca zaostanu, onda ih stavlja u specijalne programe koji su vrlo skupi.

Neuroznanost je, iz svega se može zaključiti, znatno pridonijela porastu svijesti o značenju djetinjstva i ukazala na to kako dalje:
1. Ne štetiti – Dozvoliti roditeljima da ispune svoju nezamjenljivu ulogu u stvaranju i razvijanju osjetljive i predvidive brige za djecu. Intenzivirati napore da se poboljša kvaliteta brige za djecu i rano obrazovanje tako da obitelji mogu biti sigurne da njihova djeca uče i dobro se emocionalno razvijaju dok oni rade.
2. Prevencija je najbolja, ali kad dijete treba pomoć intervenirati brzo i snažno (zaštiti ih od prevelikih stresova, pomoći im da se oporave od trauma ili razvojnih problema).
3. Promovirati zdrav razvoj i učenje za svako dijete primjenom visokokvalitetnih, na dijete usmjerenih programa, koji su usmjereni ne samo na njihov kognitivni, već isto tako i na emocionalni i socijalni razvoj.
4. Osiguravati visoke razine zdravstvene zaštite i njege djece.
5. Razvijati programe za promicanje odgovornog roditeljstva, koji će se odnositi ne samo na zdrav razvoj djece, već i na poboljšanje dobrobiti roditelja.
6. Poticati različite inicijative u lokalnoj zajednici, kako bi se razvila maksimalna osjetljivost za probleme djece i njihovih obitelji.