Samopoštovanje i serotonin - što možemo naučiti iz novih neurobioloških istraživanja o tome kako pomoći učenicima da rade suradnički i uspješno?
Nasilna djela kao što su ubojstva koje je počinila neka grupa nasilnika, pucnjave na igralištima, pobune, samoubojstva i napadi u školama iako su često na vijestima, nisu pravilo u socijalnim odnosima. Mladići čine većinu fizički nasilnih djela, a 7 posto populacije čini 80 posto svih nasilnih djela. Nasilje je, dakle, ograničena društvena patologija no psiholozi je nastoje objasniti zbog njenih uznemirujućih, čak tragičnih posljedica. S obzirom na to da impulsivno  ponašanje vodi neobuzdanom ili nasilnom agresivnom ponašanju, znanstvenici nastoje bolje razumjeti samu impulzivnost. Mnogi osobni i društveni problemi počinju impulsivnim činom koji je možda potaknut niskom razinom samopoštovanja. Impulsivnost, neobuzdanost, nasilje - sva ta ponašanja mogu negativno utjecati na obrazovni proces. Neka novija istraživanja moždane kemije - naročito učinaka neurotransmitera serotonina - bacaju novo svjetlo na obrazovnu praksu.

 

Samopoštovanje u hijerarhiji
Razmotrimo sljedeći scenarij s gledišta neurobiologa koji proučava društvene hijerarhije ili psihologa koji proučava ljudsko ponašanje:

Mladić u prvom razredu srednje škole uključuje se u atletski tim. Uzbuđen je što je uspio ući u tim iako mu je jasno da je nisko u hijerarhiji i da neće odigrati mnogo utakmica. Zasad je zadovoljan već i zbog  toga što zna da će treneri i njegovi suigrači primijetiti svaki napredak koji učini te da će njegovo vrijeme igre tek doći. Pomiče se na više u timskoj hijerarhiji, igra tu i tamo po nekoliko minuta kao zamjena. Konkurencija mu nisu oni na vrhu, već oni s kojima se natječe za sljedeću stepenicu u hijerarhiji.
Tijekom nekoliko godina njegov talent kao i onaj njegovih suigrača odredit će razinu njegovih postignuća. On će se možda zadovoljiti s četiri godine drugarstva, okršaja i ograničenog vremena igre jer razumije da se nalazi na njemu primjerenom mjestu u hijerarhiji, ili će možda uživati  u slavi koja mu se nudi kao jednoj od zvijezda u timu. Možda će kasnije  poželjeti ući u tim na fakultetu, a zatim čak i u profesionalni. A možda će mu uspomene i prijateljstva biti dovoljni i potražit će uspjeh na drugim područjima.
No, što ako on smatra da visoko kotira, a treneri se ne slažu i ne žele mu dati priliku za igru? Možda zbog nečega što on ne može kontrolirati, na što nema utjecaja,  kao što je njegova visina (ili spol, rasa)? Zamislite njegovu frustraciju i bijes. Mogućnosti koje mu se pružaju ne odgovaraju njegovom poimanju sebe.

Iz razloga prilagodbe društvene vrste (poput ljudske) razvijaju sustav koji uređuje grupe u razumno složenu hijerarhiju kako bi izvršile različite grupne zadatke. Cijela grupa ima koristi ako se zadaci vezani uz preživljavanje zadaju onima koji su prepoznati kao najsposobniji. No, stvari često ne funkcioniraju onako kako bismo to željeli.

Korijeni nasilne agresivnosti
Kognitivni poriv da zauzmemo naše očekivano mjesto u hijerarhiji tako je snažan da će mnogi ljudi učiniti štogod je potrebno kako bi postigli uspjeh. Da nastavimo s našim sportskim scenarijem: ako frustracija postane preintenzivna, osoba može reagirati impulsivno ili neobuzdano zbog bilo koje moguće prilike za uspjehom - a takvo riskiranje može ponekad eskalirati u agresivna i nasilna djela, kojima smo često svjedoci u zbivanjima u sportu, od bejzbola do umjetničkog klizanja. Razvojna psihologija dokazuje da svaki uspjeh povećava razinu neurotransmitera serotonina u mozgu i također našu motornu koordinaciju i samopouzdanje.
Neuspjeh i negativna društvena povratna informacija koče učinak serotonina i vode do nižeg samopouzdanja i mogućeg nasilja.
Kad mladi ljudi ne vide nadu za uspjehom u društvenoj matici, mogu stvoriti svoju vlastitu hijerarhijsku kulturu bandi koja im pruža mogućnosti da uspiju unutar nje. Uspješni ljudi unutar društvene matice koji često preziru simbole bandi  trebali bi samo razmotriti vlastite statusne simbole koje koriste da bi se bahatili svojim uspjehom, svoje golf klubove i zidovima ograđene rezidencije. Svi ljudi, bili oni pripadnici subkulture ili ne, imaju istu biološku potrebu za uspjehom, svima je potrebna pozitivna slika o sebi i samopoštovanje. Bogati financijeri uništili su male zajednice zatvaranjem srednje profitabilnih tvornica kako bi postigli dobit negdje drugdje. Jesu li takvi potezi prema ljudima išta manje psihološki nasilni od fizičkog nasilja koje se kasnije javlja u takvim zajednicama od strane onih čiji nagli pad razine serotonina ukazuje da nema nade za zaposlenje.
Novija istraživanja o stresu (Sapolsky, 1994) pokazuju da u grupama primata s razvijenom, stabilnom hijerarhijom, oni koji su na dnu (koji imaju malo kontrole nad zbivanjima) doživljavaju daleko više stresa i oboljevaju od bolesti vezanih uz stres nego oni na vrhu. Suprotno tome, u vrijeme kad je hijerarhijska struktura nestabilna i promjenjiva, oni koji su na vrhu (kojima je ugrožen položaj moći) doživljavanju više stresa i oboljevaju od bolesti vezanih uz stres. Ovo otkriće ukazuje na to da je u interesu moćne elite  (kako u zajednici tako i razredu) da održi društvenu stabilnost, a u interesu trenutno potčinjenih je da stvaraju kolikogod je više moguće društvene nestabilnosti (i razrednog nemira) u očajnoj potrazi za poštovanjem i uspjehom.
Što je manje mogućnosti za mlade da uspiju u društvu, to više nemira možemo očekivati. U našem je najboljem interesu da podržimo inkluzijsku politiku koja promiče društvene ciljeve i jača  snažnu ulogu koju škole mogu igrati u pomaganju učenicima da ostvare svoje snove.

Naš mozak i društveni sustavi
Složen zbir neuralnih mreža našeg mozga procesira našu kognitivnu aktivnost. Nekoliko tuceta neurotransmitera i hormonalnih sustava pruža ključni kemijski temelj ovom nevjerojatnom sustavu procesiranja informacija. Molekule neurotransmitera koje nastaju unutar jednog neurona, oslobađaju se iz vrška aksona u sinaptički međuprostor, gdje se spajaju s receptorima dendrita ili površinom sljedećeg neurona u informacijskoj sekvenci.
Nedavna istraživanja na primatima (uključivo i na ljudima) navode na zaključak da fluktuacije u neurotrasmiteru serotoninu igraju značajniu ulogu u regulaciji naše razine samopouzdanja i našeg mjesta u društvenoj hijerarhiji. Istraživači povezuju visoku razinu serotonina u mozgu s visokim samopouzdanjem i društvenim statusom i nisku razinu serotonina s niskim samopoštovanjem i društvenim statusom. Visoke razine serotonina povezuju se sa spokojnim samopouzdanjem koje vodi do lako kontroliranih pokreta, dok se niske razine serotonina povezuju sa razdražljivošću koja vodi do impulsivnog, nekontroliranog, neobuzdanog, agresivnog, nasilnog ili suicidalnog ponašanja.
Razvojni psiholozi usredotočuju se na biološku pozadinu takvih, za odgoj i obrazovanje važnih pojmova kao  što  je samopoštovanje, impulsivnost i agresivnost, kao i na učinak lijekova kao što je Prozac. Ako su kombinacija genetike i nestabilnosti u biološkim sustavima okidač npr. agresivnosti, može se tvrditi da kronično agresivni ljudi imaju smanjeni kapacitet slobodne volje i nisu (legalno) odgovorni za svoje postupke. Nadalje, ako sud odredi medicinski tretman za takve ljude, to bi se moglo tumačiti kao želja vlasti da kontrola ljudima misli. Društvene implikacije ovog istraživanja su duboke i širokog raspona. Na primjer, u određivanju odgovornosti za agresivan čin, koliko su važni negativni učinci životnih iskustava napadača i događaji koji su bili okidač za agresivno ponašanje?
Wright (1995) navodi da društvena povratna informacija stvara fluktuacije razine našeg bazalnog serotonina, a te fluktuacije pomažu odrediti našu trenutnu razinu samopoštovanja. Dakle, fluktuacija serotonina je prilagodljiva i na taj način pomaže primatima pregovarati o društvenim hijerarhijama kako bi napredovali koliko mogućnosti dozvoljavaju, te da budu zadovoljni u razumnoj mjeri pri svakoj stepenici, kao što to pokazuje naš raniji sportski scenarij. Društveni napredak uzdiže naše samopoštovanje (i razinu serotonina), i svako takvo uzdizanje podiže i naša društvena očekivanja, možda da pokušmo dobiti bolji posao ili ulogu voditelja, o čemu nismo razmišljali dok smo bili niže na hijerarhijskoj ljestvici. Biološki sustav varijabilnosti samopoštovanja priprema nas i ohrabruje da dostignemo i održimo realističnu razinu društvenog statusa. Visoka ili niska razina samopoštovanja (i serotonina) nije urođena ili stalna. I uspješni ljudi mogu također doživjeti nagli pad svog društvenog statusa, samopoštovanja i razine serotonina kad odu u mirovinu ili ako izgube ovlasti jer tada dožive naglo smanjenje pozitivne društvene povratne informacije. To ne znači da je serotoninski sustav razvijen kako bi pomogao ljudima niskog statusa da izdrže svoju sudbinu za dobro svih. Razvojna psihologija tvrdi da prirodna selekcija rijetko oblikuje stvari za dobro grupe. No, serotoninski sustav nam pruža način da se nosimo s lošim društvenim situacijama, da budemo zadovoljni što igramo ulogu koja je u skladu s našim trenutnim ograničenjima.

Uloga lijekova i prehrane
Je li moguće stimulirati serotoninski sustav kad uvjeti postanu tako loši da samopoštovanje i razina serotonina padnu u dubine depresije? Lijekovi kao što je Prozac mogu proizvesti podizanje učinaka serotonina što često podiže samopoštovanje. Tako pojačani optimizam i bolje raspoloženje vode do pozitivne društvene povratne sprege što onda omogućava prirodnom sustavu da opet preuzme s vremenom kormilo i funkcionira na učinkovit način. To je kao kad automobilu kome se ispraznio akumilator dajemo struju nekoliko kilometara vožnje kako bi se on ponovo napunio i mogao samostalno raditi. Ljudi često koriste alkohol kad se osjećaju loše, a alkohol također podiže razinu serotonina. Dakle, može nam privremeno pomoći da poboljšamo raspoloženje i samopoštovanje, no kronično korištenje alkohola rezultira smanjenjem količine serotonina u mozgu i na taj način pogoršava situaciju.
Prehrana može pružiti još jednu mogućnost podizanja razine serotonina. Duga razdoblja stresa povećavaju potrebu našeg mozga za serotoninom. Nutricionisti su otkrili vezu između serotonina i razine karbohidrata te emocionalno uzrokovanih poremeaja hranjenja koji nastaju primjerice zbog obiteljskog stresa, predmenstrualnog sindroma, rada u smjenama, promjena raspoloženja uzrokovanih promjenom godišnjeg doba ili odluke o prestanku pušenja. Preporučuje se dijeta bez korištenja lijekova koja može donekle riješiti ovaj problem (Wurtman and Suffers, 1996).
Lijekovi mogu pružiti samo privremenu kemijsku injekciju samopoštovanja a dijeta zahtijeva određenu razinu samokontrole. Najbolja podrška u slučaju nedostatku serotonina je vjerojatno prirodni sustav pozitivne društvene povratne informacije koji smo razvili tisućljećima.

Obrazovne implikacije
Ako je pozitivana društvena povratna informacija prirodan način regulacije serotonina koji omogućuje zajednički učinkovit i ugodan rad i neiskusnom zamjenskom igraču i zvijezdi sportkog tima, tada  nam ona i u razredu može poslužiti kao snažan društveni alat za procjenu i definiranje samih sebe (pojam, slika o sebi) i vrednovanje samih sebe (samopoštovanje). Istraživanja o serotoninu daju biološku potporu nekim obrazovnim postupcima koji jačaju samopoštovanje.

  • Ocjenjivanje putem mape ohrabruje samoocijenjivanje učenika i jača njihovu sliku o sebi i samopoštovanje. Dnevnici, kreativni umjetnički radovi i sve ono što potiče učenike na razmišljanje dovode do istog rezultata.
  • Kad učenici često mogu zajednički raditi u grupama imaju mnogo prilika  iskusiti uspjeh kako u vodećim tako i u ulogama podržavanja. Pozitivno samopoštovanje može se razviti na bilo kojoj razini grupnog rada, ako je zadatak izazovan i grupa cijeni svačiji doprinos.
  • Mnogi školski konflikti događaju se zbog impulsivnih, neobuzdanih postupaka koji prerastu u agresiju. Te smo događaje sagledavali samo u negativnom smislu, kao loše ponašanje, kao nešto što treba ugušiti. No, što kad bismo koristili pozitivne  grupne strategije da bismo pomogli učenicima da prouče to ponašanje i otkriju načine kako da ga smanje. Primjena strategija suradničkog učenja u rješavanju konflikata upravo je u skladu s neurobiološkim istraživanjima (David and Roger Johnson, 1995).
  • Četiri desetljeća dugo istraživanje Emmy Werner ozbiljno ugrožene djece koja su unatoč svemu odrasla u uspješne ljude otkrilo je da su oni primali bezuvjetnu ljubav od članova obitelji ili nekih drugih osoba koje su ohrabrivale njihovu znatiželju, interese i snove te im davali odgovorne zadatke koji su im pomogli da otkriju svoje jake strane i slabosti (Werner and Smith, 1992). Takvu podršku možemo pružiti i u razredu, a roditelji, svećenici i ostali članovi zajednice mogu pomoći.

Istraživanja kognitivne znanosti sada nam daju dobrodošlu biološku potporu za postupke za koje su mnogi učitelji jednostavno osjećali da su dobri, čak iako zahtijevaju više vremena i energije a rezultati su manje mjerljivi. Serotonin je prepoznat kao neurotransmiter u vrijeme kad je Wernerova počela svoju longitudinalnu studiju djece iz visokorizičnih skupina 1955.g. i kad nije ni naslućivala koliko je biološki aspekt njenog istraživanja snažan. Ta vrsta istraživanja sad nam je dostupna.  Koristimo ih!

Johnson, D., and R. Johnson. (1995). Reducing School Violence Through Conflict Resolution. Alexandria, VA.: ASCD
Sapolsky, R. (1994). Why Zebra Don't Get Ulcers: A Guide to Stress, Stress-Related Diseases, and Coping. NewYork: Freeman
Werner,E., and R.Smith. (1992). Over-coming the Odds: High Risk Children from Birth to Adulthood. Ithaca, N:Y.: Cornell University Press.
Wright, R. (March 13, 1995). "The Biology of Violence." The NewYorker:68-77.
Wurtman, J., and S. Suffes. (1996). The Serotonin Solution: The Potent Brain Chemical That Can Help You Stop Bingeing, Lose Weight, and Feel Great. NewYork: Fawcet Columbine